
Moje velike oci, uz uzduh
prikovane, oci su neba.
Gledaju prodorno, mene gledaju,
zagledane u moju nutrinu.
Ja, zamisljen, bez ociju,
s vjedjama otvorenim,
toliko bola prikrivam
koliko nesrece odajem.
Mis ojos grandes, pegados
al aire, son los del cielo.
Miran profundos, me miran
me están mirando por dentro.
Yo pensativo, sin ojos,
con los párpados abiertos,
tanto dolor disimulo
como desgracias enseño.
El aire me está mirando
y llora en mi oscuro cuerpo;
su llanto se entierra en carne,
va por mi sangre y mis huesos,
se hace barro y raíces busca
con las que brotar del suelo.
Mis ojos grandes, pegados
al aire, son los del cielo.
En la memoria del aire
estarán mis sufrimientos.
Uzduh me gleda i place
u mome mracnom tijelu;
njegov plac u meso prodire,
postaje blato i trazi korijenje
kroz koje bi iz zemlje izbio.
Moje velike oci, uz uzduh
prikovane, oci su neba.
U sjecanju uzduha
moje ce patnje pocivati.
Manuel Altolaguirre
(1905 - 1959)
[ Spanjolska - Spain - España ]