Carmen - Dragutin Domjanić -

Od vjetra drscu rudasti
Valoviti i meki prami,
I zamr'o vjetru sapat tih
U mirisnoj i gustoj tami.
Za koga s usne zare se
Karanfili ti divlji sami,
Kud zagrljaj me drhtav, b'jel
Iz zmijskih glatkih ruku mami?
Kud zoves me, zar mir u snen,
Il kud u propast, o Carmen?

Ta ja bih poso makar kud,
Al tvoje zarke zjene crne,
Nek skrije vjedja suton blag,
Od pogleda mi srce trne,
I duša mi od zara mre.
S njih nice zelja bujno cvijece
I nijema bijeda pustog sna
I divlja ceznja plamne srece.
Sav strasti car, sav otrov njen
U pogledu je tvom, Carmen.

Al ipak ja bih otrov taj
Iz oka tvoga zeljno pio,
Pa onda glavu umornu
Na grudi snjezni val ti skrio,
I rijecju plahom saptanom
O sreci cistoj prico ti'o,
Pa ako imas srca ti,
Iz slatkog sna ga prenut smio.
I cuvo bih te kao sjen
Od sunca ljetnog cvijet, Carmen!

Ne, ne, ja streskah o kamen
Tu harfu svoje blijede sjete,
Od ruza tamnih krvavih
Vec ruka tebi vijenac plete.
Raspusti pram, nek pane noc,
Cuj cimbale i jecaj smijeha,
Sa usna tvojih kusat cu
Svu slast, svu raskos grijeha.
Ja hocu zivjet, barem tren,
Pa makar zato mrijet, Carmen!

Dragutin Domjanic

(1875 - 1933)