© Carmen Ezgeta

Goranov EPITAF

SKRIVEN U PLANINSKOM LISCU

Miruj, Sjeno Goranova. Oprosti, dragi Ivane,
Ako su koje rijeci, u liscu, krivo citane.
Rijeci je splelo crno lisce, lisce krvavo:
Zaplakan, u sumrak ih je, sâm, odgonetavao

                                                                     Tvoj prijatelj

Rodivsi se u prvi dan proljeca,
Trinaeste dvadesetog stoljeca,
Ispijao sam vrc zivota, u mukama,
Trideset vedrih i cemernih ljeta,
Dok mi ga nije razbila u rukama
Krvnicka ruka, okrutna, prokleta:
Za me sad nema vrca ni proljeca.
Moj grob lezi u planini, nepoznat;
Ne znaju za nj prijatelji, mati, brat.
Vidite li, kako vam domahujem
Za svakim stablom. Vise ne strahujem:
Jak sam kao zemlja koja me rodila,
Vjecan kao zemlja koja me pokrila.

Zagreb (Bolnica na Rebru)
             2. prosinca 1945., nedjelja, uvece

Dragutin Tadijanović