U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana sum,
Ljeti vjecan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
Da ne dopre do njeg pokajnicki glas,
Strah obracenika, molitve za spas.
Neka sikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.
Nitko da ne dodje, do prijatelj drag, -
I kada se vrati, nek poravna trag.
Ivan Goran Kovacic
(1913 - 1943)
