Kad lutali smo svijetom
ko rasprseno sjeme,
govorili smo sebi -
to je za neko vrijeme.

I ne znajuci da smo
na izgubljenom brodu,
mi vikali smo: "Kopno!"
dok gledali smo vodu.

Kad ljubili smo kratko
u tuzi kisne noci,
govorili smo za se
da ljubav tek ce doci.

Postavljali smo stvari,
al opet ne zadugo.
Za sva smo mjesta rekli -
odredit cemo drugo.

Kad radjala se sreca
i cekala je slava,
pomisljali smo opet -
to nije ona prava.

Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
govorili smo za se
da vracaju se skoro.

Gdje najvise smo dali
dobivali smo manje,
al mislili smo - to je
tek privremeno stanje.

Kad gubili smo zivot,
govorili smo: "Neka"
i vjerovali cvrsto
da pravi tek nas ceka.

Putovali smo dalje
kad davno vec smo stigli.
Tek poceli smo nesto,
a drugo vec smo bili.

I ostali smo tako
kraj odlazece vode,
nerazjasnjeni sasvim
i pomalo van mode.

U zapocetoj prici,
u ljubavi bez traga,
jer svakoj smo se kuci
priblizili do praga.

U privremenom redu
nekoristenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo, i stari.

Dok vjerovali jos smo
da samo put se mijenja,
mi rekli smo si "Zbogom"
govorec "Do vidjenja".

2003.  dobitnik nagrade  Goranov vijenac

[  Arsen Dedic ]

Back       Next       Poezija - Poetry & Lyrics       Index poezije - Poetry Index       Poets & Poems - pjesnici i pjesme       LOGO

Please Sign My GuestBook       View My GuestBook       View My Old GuestBook     Hrvatska - Croatia       Home       Exit

Arsen Dedic

(1938)