© Carmen Ezgeta

Pukotină ima svaki zivot,
Kroz koje bliznji radoznalo zure
Motreci nase dane sto se zure.

I tako nista nije posve nase:
Mi srcemo taj zivot kao vino
Iz tudjom rukom uprljane case.

Al ko je cudi gadljive i stidljiv,
Kako bi htio zastrti ta okna
Na svojoj dusi, i biti nevidljiv -

Pa da mu posve mirno bude lice,
Ko pusto polje ispod koga teku
Necujno vali jedne ponornice.

Dobriša Cesarić