© Carmen Ezgeta

nikad vise ne otvaraj vrata             
u predvecerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve rijeci
i svi nas pogledi dotaknu
da se vise ne vrate

nikad vise svoje srce ne iznosi na dlanu            
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaci
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli pricati satima
i ne znati da li su nam godine prosle

nemoj vise ljubavi otvarati oci             
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame naslonis uspomenom
na prozore pod kisom koja zna i hoce
a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire

ne izgovaraj vise rijeci            
koje si u sumraku sobe ucila na pamet
da ih dugo nosis nanizane oko vrata
ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi

podivljat ce rijeke             
zbog usana neljubljenih
necemo se snaci sto nam je bilo davno
jedno vrijeme
necemo vise znati             
ni ljubiti kako smo znali
nece vise biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama             
pa cak ni smrti                 
ako otvoris vrata istom kretnjom                      
nekome tko ce doci