Carmen Ezgeta

                     Kad zelim do Tebe stici, sve drugo moram zaustaviti. Moje oci ne
                             vide svjetlost sunca i slijep sam za boje svijetla. Usi su moje
                             gluhe i prsti ne osjecaju nista. Postojis samo Ti.

    Tvoj je dom tih i miran. Ispunila si ga prozirnim mjehuricima
           blazenstva. U njima se odmaras i cekas kad cu doci. Ali kad Te
         ugledam, u oku tvom nazirem igru. Znam da ove tisine ne bi
           bile kad bi tvoje vatre ugasle. Cijeli svijet samo je Tvoja sjena,
           samo san kojeg si sanjala poradi mene i moje ljubavi.

Pokrenula si zvijezde i glaksije, pokrenula si svjetove da bi ih
       meni pokazala. Ti jesi taj pokret, ta silina i snaga onog sto
       postoji i onog sto je zamisljeno. To je izraz Tvoje ljubavi.
       Stvaras usporene krugove objesene poput lampiona na nebu
       plave vjecnosti. Nemoj zastati. Nemoj nikad stati - moja ljubav
       o tome ovisi.

    Kad zelim do Tebe stici, sve drugo moram zaustaviti. Moje oci ne
           vide svjetlost sunca i slijep sam za treptaje zvijezda. Prsti ne
           osjecaju nista, a zvuk u mojim usima nista vise ne znaci. Tamo,
           gdje svaki pokret staje, gdje prestaju slike i rijeci, gdje utihnu
           cak i misli, tamo si Ti, moja ljubavi. Tamo postojis samo Ti.