© Carmen Ezgeta

Nebo upija moju povrsinu,
gladna vatra
przi razinu mojih ociju,
nebo upija moju mokru kozu
sastavljenu od prozirnih struja,
moje glatko tijelo
ranjeno skoljkama,
moju dubinu i miris
slanog krajolika alga,
nebo trazi vlagu mojih ostrva
i vuce me bezdan,
u usijani pijesak lave
i razdire mi put.

Sunce je nezasitan noz
zaboden u srediste zedji,
u ovo more pepela.

Nebo upija moje krosnje
i pali lisnato meso
mog rasta,
na rubovima zemlje,
nebo prozdire moje sokove
i susi med u krvotoku debla
i razdire korjenje mojih stopala,
moje prste,
moj mrak,
nebo je gladno medju haljinama ljeta
i spaljuje moj potiljak.

Sunce je nezasitan noz
zaboden u srediste zedji,
u ovu sumu pepela.

Oborena
kao igracka strave,
ja branim ovaj prag
i okus zita,
ja se svijam do mulja
do napukle kore mog cela,
ja vicem,
a nebo je nezasitno,
ono je crno srce
na vratima sunca.